Ribolov, ronjenje, planine i talibani...(2)
Sad kad se sve lipo posložilo baš sam zadovoljan što život donosi ogromne promjene. Mali korak za čovječanstvo, a veliki za mene...Odluka je pala, triba je nekako sprovest. Za početak je važna stavka da imamo di bit, iako je i to upitno...u kući su godinama bile izbjeglice iz Bosne, pa faktički nije ništa ostalo osim zidova. Prozori i vrata su bili jebeno derutni, struja je bila u komi, pa čak je i parket bio koma prljav i sjeban i još k tome smrdila je cila kuća po loju i spizi dugogodišnjeg balijskog kužinavanja. Ciča zima, nema grijanja, štramaci su svi za bacit. A ideja je da se bavimo turizmom u konačnici, znači tribalo je sve to dovest u red, znači tribalo je novaca puno, stvarno puno da se stavi u funkciju obiteljski pansion sa 40 ležaja i restoranom. |
Ribolov, ronjenje, planine i talibani...
Lipo li je, lipo li je...ležim u barci. Radim ništa. Glupo je i pomislit da u ovo vrime na ovon mistu normalan čovik može išta radit. A sve počinje nekoliko godina ranije negdje na moru gdje je počela prava, iskonska ljubav između mene i prirode. Zašto tek sada? Obično se čovik zaljubi u mladosti, a ne u kasnim 30-tim. Ipak je to čučalo u meni i tražilo svoju priliku. Priliku za život. Opustio sam se kao dite. Sve je išlo kako triba. Škola, crkva, pioniri, košarka, curice...klasična priča zagrebačkog momka 70-tih godina. Trt-mrt i prođe srednja škola, vojska, fakultet, pa opet vojska, početak privatnog posla, obitelj...a cilo vrime Zagreb tare mene samog. Priko više nekoliko ljudi zaposlenih, kooperanti, mobiteli, sastanci, semafori, problemi. A priroda čeka u meni. Život čuči. Krajnji domet razmišljanja kako zajebat gužvu u gradu i kako kupit šta bolju pilu, pa nek drugi pate koliko sam uspješan. Naravno felga, šlapa, mjuza i sve šta već ide uz to. I bezgranično glupi razgovori na tu temu s već dugogodišnjom škvadrom. Znao sam da sam nezadovoljan, nisam znao zašto i kako to promjeniti. Besmisleno mi je bilo penjati se na Sljeme. I šta kad se popnem? A da ne govorim da je tribalo poć na neko višlje brdo. Hrana. Uf. Samo zagrebački odrezak i pomes frites. Verdura ništa, gljive ajme, sirevi katastrofa, riba mi smrdi...kruva puno, bili naravno i sve to obliveno dobrom starom Coca-colom. Vino...ma fuj! Najslađe je bilo napravit "podrigušu", a to je pecivo, putar, šunka, sir, paprika, pomidori, svašta nešto i izvalit se u fotelju pred televizor...uf kako je to bilo dobro. Evo i danas kad se sjetim tog okusa slabo mi dođe...muka mi je sad od toga. Sport? Nema se vremena. Total šade. 120kg. A i nije me bilo briga. Već sam se pomirio s činjenicom da je život takav kakav je. Il te posere il te ne...to je zapravo jedina sudbinska stvar u koju sam vjerovao, nemamo puno utjecaja na moderan ritam življenja, koturaš se u mehanizmu. Kad izletiš u orbitu...nema te. Nisi član društvenih i inih socijalnih zbivanja. Mjerilo vrijednosti je felga i guma. Veliki, što veći ekran televizora, stan u elitnom kvartu i pimpek šta ga ne vidiš od debele, masne mišine. |
studeni, 2007 | ||||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv